ne, neću opet napist neki deprimirajući post
kakvi su već postali normalni i uobićajeni za mene...

MA BEZ OBZIRA KAJ ĆU SAD NAPISATI, SRETNA SAM
a u stvari nemam pojma zašto pišem post???
valjda da si skratim vrijeme,
koje nevjerojatno sporo prolazi...
da, to je moje današnje pitanje.
da li vrijeme stvarno sporo prolazi???
u ovom trenutku vuće se ko'
najsporiji i najljigaviji i najodvratniji puž kojeg sam ikad vidjela...
a opet htjela bih da se zaustavi...
samo da se potpuno uspori još ovih par godina
dok ne napunim 18...
imam osjećaj kao da vrijeme leti pkraj mene
najbrže što može
a mene je netko stavio u stakleno zvono,
od nekog neprobojnog stakla,
tako da nitko ne može doprijeti do mene
da mi objasni...
da mi objasni da živim u zabludi,
da mi vrijeme ne prolazi sporo,
nego da ga ja smo činim takvim.
neispunjenim
... konačno sam slobodna,
oprezna i ranjiva...
ponekad se budim noću,
al sada mogu sve što hoću!!!
sve se može srediti
ALI TEBE NIŠTA
NE MOŽE ZAMIJENITI!!!!!
ja od rođendana
pa do rođendana
čekam samo poziv tvoj...
makar prazne riječi bit će dovoljan mi znak
--e sad tu bi trebalo pisati "da si nekad bio moj"--
ali ja nemam opet ljubavnih problema!!!
OVA PJESMA SAMO PRIKAZUJE ONO ČEGA SE USTVARI
NAJVIŠE BOJIM
##a to je: da mislim da imam sve pod kontrolom,
da mi se događaju najbolje stvari i to upravo sada,
da mislim da je sve u najboljem redu,
da se osjećam živo...a da u tvari budem MRTVA##
a mrtvom me čini to što ne shvaćam
da moj život nije u stvari ono što želim od života...
negdje duboko u mojem mozgu
znam da to nije to
ali mi je u nekom kratkom, prolaznom trenutku
jako dobro...
i ne zamaram se onim što ja sama sebi želim poručiti...
evo, vidiš, svega sam ja toga svjesna,
a opet NIŠTA!!!
ništa ne poduzimam
samo sjedim,
buljim u ekran,
tipkam neke besmislene, otrcane fraze,
koje u stvari nitko i ne pročita...
sama sebi dovoljna,
od rođendana do rođendana,
život leti,
a ja gledam njegova prekrasna napirlitana krila...
ma SRETAN MI ROĐENDAN
s najljepšim željama,
da ovu noć ne zaspim
jer se stvarno nemam želju ponovno probuditi...
na istom mjestu,
u istom položaju,
s istim izrazom na licu,
u istoj sobi,
istom mraku,
s istim željama i osjećajima,
istim mislima,
sa sjećanjem na iste nedosanjane snove,
u istom životu.
i noćas ću opet tražiti zvijezdu koja pada,
a nikad zaista neće pasti...
i opet ću čekati da pun mjesec izađe iza oblaka,
a u stvari će ostati tamo.

sve dok ga ja budem čekala.
danima budućnosti...tisuću mogućnosti...
i da...
neću ga slavit, jer nemam zbog čega,
a imam nešto zbog čega mi je dosta tuluma...
REPUTACIJU

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***


***

Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club