da. a on nije uvijek dobar.
samo još jedan dan.
hop.hop.izlazim iz busa.
molim neku višu silu da me nitko ne stigne.
ubrzavam korak.
nakon napornog dana stvarno nemam želju
pričati nekome o tome kako je bio naporan,
jer nemam o čemu drugom.
dovoljno je jednom.
večer je tako topla.
vidi se samo mladi mjesec i jedna zvijezda.
ni daška vjetra.
to je taj stari, dobro-poznati osjećaj.
osjećaj koji donosi lijepe stvari.
ulice su puste, čuje se cvrkut ptica.
buka ponekad stvarno može biti terapija.
i tako prolazim i kraj njegove kuće.
vidim njegov auto.
auto s mojim datumom rođenja na registraciji.
prođu me trnci...
kakva sam samo gadura bila.
kako sam se samo slatko tome smijala.
ali u stvari to nikad nisam smatrala smiješnim.
to je bio samo moj način zaboravljanja.
ali jebiga. ne mogu samo tako obrisati dvije godine.
i ne mogu se više praviti da mi je apsolutno svejedno.
nije mi.
i boli me kad se on ponaša kao kreten u mojoj blizini.
jer znam da sam ja tome kriva.
ja se pravim da me ne dira.
pa se mora i on.
i u tim rijetkim trenutcima...
koje mu nikad ne bih priznala,
poželim da upravo sad prođe pored mene.
zaustavila bih ga.
bez riječi zagrlila.
i samo rekla oprosti.
za sve što mi on zamjera.
što god i koliko god toga bilo...
samo mogu reći da to nije ono što sam htjela.
ali lakše je bilo povrijediti nekog drugog,
nego trpjeti još goru bol.
da. sebična sam.
kuća je nestala iza živice.
a s njom i sjećanja.
mjesec i dalje sjaji.
nada i dalje postoji.
možda jednom i dobijem priliku popraviti štetu.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***
***
Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club