subota, 16.06.2007.
sunce piči...mi crnčimo.
evo sad ću malo bit kuja.
nakon što sam toliko dugo izbivala valjda bih trebala napisati opravdanje ili nešto slično.
khm. mogu vam napisati lažno opravdanje, odnosno ono u što sam samu sebe uvjeravala da me opravdava. mislim da ću to i napravit. osim toga, izmučit ću vas i ovo će biti tekst za izbacivanje frustracija... jedan od onih: joooj, znaš, moj život je ovakav, moj život je onakav...meni ti je taaaako teeeeško....nitko me ne voli, nitko me ne čuje i šta ti ja znam šta još...
da.
bit će. mwahahhaaa!!!
*evil smile*
pa. krenemo od naslova.
cijeli dan smišljam kako najbolje u naslovu spojiti moju fasciniranost ljetom ovih dana i život koji me jednostavno ne voli. i smislim ga ovakvog kakvog je, iako je bilo još varijacija na temu.
i zamislite ovo, ja krenem pisat post, i šta se desi?? jebeni prolom oblaka.
prvo je počeo vjetar a ja otvorila prozor i vrata(nagurala ispod krpu da se ne zatvaraju) i guštala se u propuhu s kojim se ne može mjerit ni jedna klima i ni jedan ventilator... mljac mljac.
All Tomorrows Parties je zajedno s vjetrom u kosi imao taaako blagotvoran učinak...
ali ne. meni nešto uvijek pokvari *the perfect moment*...
počela je kiša pa sam zatvorila prozor. par sekundi kasnije mi je bilo drago što sam to odmah napravila jer je vani postalo fakat freaky...kiša je padala vodoravno(tj.okomito na moj prozor) a ne okomito. imala sam feeling da će prozori u kući popustit pod pritiskom ali nisu...
i zavalim se ja nazad u stolicu, kad čujem ja neki polagani plok...plok...plok... u totalnom neskladu s bubnjanjem po prozoru... krenem prema mjestu od kuda dolazi zvuk, i imam kaj za vidjeti... pod je kompletno mokar. pod ispod prozora. pod pun žica od kompa, tv-a, linije, printera...itd...
da ne duljim. ne vjerujem da će moji živci ikad više biti u stanju u kojem su bili, ali riješila sam sičuejšn.
vračam se nazad, prihvaćam tipkovnice... nestaje struje.
divno, onda mi je fakat puko film. struja se vratila nakon manje od minute. to mi je bilo dovoljno da malo primirim živčeke pa sam ipak upalila komp.
i ovdje jedna rečenica največih počasti MOZILLI FIREFOXU. klanjam ti se. svi odma koristit mozillu!!! ajmo!! moj post je žiiiiv!!!
to je ono što me muči trenutno.
inače, prije toga su živci već bili ozbiljno ugroženi jer sam u žestokom PMS-u, koji se oduljio i na onaj M, a nigdje u mojoj kući nema čipsa, smokića, kiki-rikija, štapića ili bilo čega sličnog.
i morala sam svoje potrebe zadovoljit feta sirom.kojeg sam poslije zbog nevremenskog stresa ostavila na jastuku koji je upio svu slanu vodicu iz slanog sireka. 
ne trebam valjda ni spominjat da jastučnicu ne namjeravam mijenjat zbog toga što sam danas cijeli dan crnčila.
i inače mi subotnja pospremanja subotu totalno zaviju u crninu, ali današnje je bilo osobito tamnih nijansi crne.
n'da. nakon što sam pojela suhi feta sir, proradila je želja za slatkim. budući da nisam čokoladoljubac, poginula je lubenica. imala je časnu smrt.
ajmo dalje.
jedno od jutara u ovom tjednu sam se najela pršuta. i kruha. i popila litru mlijeka. nisam bila sposobna uvuči trbuh (to mi je inače specijalnost). u takvom stanju se spremam za ustanovu i javljam na telefon. jedna osoba (koju namjerno ne želim tu eksponirat jer nije zaslužila) mi govori da nam danas mjere kilažu, u ustanovi.
khm. hvala ti, ti beskrajno obzirna osobo, koja znaš da se ustajem rano, što si mi to javila u cik zore. 
uz sve druge frustracije, tog sam dana postala svjesna da godišnje dobijem 2 kile a ne rastem još tamo negdje od 6. osnovne...
bit ću prekrasna žena srednjih godina. morat ću si gradit kuću posebnih dimenzija, tek toliko da mogu proć kroz vrata....
dalje.
sinoć sam negdje od 21:30 do 23 i nešto sitno, sjedila na prozoru.
i slušala olivera.
mogla sam ga čuti taman toliko da se poželim nagnuti za par cm u lijevo i skratiti si muke. koje sam sreće, pad s 5-6 metara bih vjerojatno preživjela, iako bih ostala ležati nepokretna na podu i bila prisiljena slušati zvukove najdražih mi pjesama.
zamišljala sam ljude kako pjevaju, vrište. zamišljala sam tu atmosferu.
zamišljala sam sebe tamo sa svojim dragim koji mi je obznanio da je u stvari mislio ići ali mi to nije htio reći. naravno, sve dok ja nisam saznala da ne idem. mrrrziiim gaaa.
ma u biti serem. volim ga. al nije to sad bitno...
već se zabrinjavate da ovome nema kraja???
još malo...
razlog zbog kojeg nisam prisustvovala ranije spomenutom događaju je taj što sam bila jako blizu opomeni pred isključenje ili nečem takvom vrlo sličnom, tj. nečem blizu isključenju. khm da. i da stvar bude bolja, moja mila majka je od bijesa rekla da mi ni u kojem slučaju neće opravdati sate, unatoč tome što ju je to razrednica molila. na kraju ih je razrednica sama opravdala jer ona ima povjerenja u mene, i zna da ja sigurno imam neki razlog zbog kojeg sam izbivala. 
da nije njenog povjerenja, davno bih ja izletila iz ustanove.
čovjek bi pomislio da su mi ocjene koma, ali u biti nisu uopće loše.
jedino je matematika malo klimava, i bilo bi mi puno pametnije da sam vrijeme utrošeno na tipkanje provela računajući oplošje i volumen kugli, sfera i kojekakvih sličnih pojava...no. evo. zadovoljavam svoje sebične potrebe i ne mislim na svoje roditelje koji konstantno daju a ništa ne dobivaju zauzvrat.
da. ovo zadnje je citat.
no to slušam već nekoliko gimnazijskih godina za redom... zašto imam osjećaj da ću pred iduće ljetne praznike ovo isto pisat??? hmmm...
i da. u tome leži razlog mojeg izbivanja.
učila sam.
inače, spustila sam prosjek sa 4.2 na 3.6 u 5 mjeseci.
ali, mora mi se priznat, u zadnjih 2 tjedna sam napravila čuda.
i evo kako mi se sve to vraća...
još sam nešto htjela reći... ... ... ...
aha, da. još je jedan problem. u zadnjih par dana sve me podsjeća na ljeto. na more. na tih nekoliko tjedana bez ikakvih zamaranja glupostima.
samo one bitne stvari. tulumarenje, bučkanje u moru, hranjenje i tu i tamo spavanje.
i onda se sjetim, da sam nakon najnapornije godine do sad, ja odustala od odlaska na more 21.06. kod drage mi prije u vikendicu...i umjesto toga odlučila se za opciju ljetnog posla do 1.08....
gdje mi je pamet bila?? ne znam. nije da smo baš u tolikoj besparici (iako se telefonski račun nabildan internetom jako dobro nosi s plaćama) da je taj posao imao težinu biti ili ne biti ...
ali ne.
kad ja sebi ne dam mira pa si moram ispuniti vrijeme i osjećati se korisno...
i još kažu da će ljeto završiti već početkom 8. mjeseca jer je jako rano počelo...
ah. tako je lijepo živjeti. 
i za kraj. još ću vas malo zagnjavit.
imam jednu dilemu. dragi me gnjavi da se farbam u crno.
što mi ne pada na pamet. ali, mogla bih se vratiti u svoju bivšu tamno,tamno smeđu.
ali ima ljudi koji kažu da je bolje da ostanem crvena.
pa trebam malo subjektivnih a može i objektivnim mišljenja. 
pa???
