mrzim kartonske kutije.
od njih me prolaze trnci.
posljednjih dana sam previše toga zapakirala u njih.
i još jedan šareni paketić je gotov.
evo baš, malo prije.
i ovo je svijet u kojem je in nositi nasmiješene maske.
bolesne, izblijedjele, napadne. ali opet tako neprimjetne u mnoštvu istih.
moja se počela oblikovati polako. kalup se popunjava...
borim se, uništila sam nokte skidajući slojeve.
ja imam svoj redni broj. ja imam svoju bezličnu masku.
ja imam svoj ujednačeni govor.
ja imam svoj tupi pogled i ovo tijelo koje hini pokrete.
ja imam stazu po kojoj hodam. na njom nema križanja ni sporednih puteva.
nema vlastitih izbora.
danas je maska iznenada počela pucati.
osjetivsi to, u posljednji tren zaustavih suzu.
labavo se tresla na rubu moga oka, ali nije pala.
zažmirila sam.
nestala je.
pukotine su nestale. maska se vratila u prvotno stanje.
iako... iz dana u dan raste.
prati konture moga vrata i polagano guši.
***
znam što znači pokušavati zadržati nekoliko kapljica vode u rukama.
bojiš se svakog i najmanjeg pokreta.
tvog prirodnog pokreta.
i opet glumiš. glumiš da je zadržiš.
jer sad se bojiš te kapljice.
toliko je dragocjena da se bojiš njenih moći.
postaješ druga osoba samo da ostane s tobom.
tu zauvijek.
ali shvaćam da je borba uzaludna.
da to nisam ja.
ako original mene nije dovoljno dobar,
photoshop verzija je neće zadovoljiti.
i osjećam se tako bespomoćno.
jer se ništa više ne može poduzeti.
u međuvremenu pala je kiša i donjela neke druge kapi.
prozirne, lijepe, blistave...
jedna se zadržavala na mom ramenu.
svila gnijezdo i ne ide.
ne napušta.
ne odlazi.
i ponekad se pitam je li to bila cijena.
ništa u životu nije besplatno.
***
i onda dođe moja najljepša misao.
moj najčarobniji pogled i moja najmekša riječ.
on.
i ne da mi da budem tužna.
i voli me do osmijeha.
jer kraj je uvijek sretan baš zato što ga nema.
možda ne mogu pojmiti, ali vjerujem ti.
jer ti ćeš pobjeći samnom.
leći na betonsko igralište i promatrati zvijezde.
trčati po kiši i mokru me pritisnuti na svoja prsa.
jer si ti onaj koji će mi pokriti oči da ne vidim kako smo visoko poletjeli.
(a ja se bojim visina)
.u trenu svi šute i cijeli svijet nestaje...svijetli kao Champs-Élysées.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***
***
Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club