pregrada u ormaru bila bi previše veliko mjesto za stanovanje, ako tebe ne bi bilo u njoj.
praznina je beskrajno velika sada oko mene.
ruke se rastežu u nedogled, prsti ispipavaju površine.
ali te ne dotiču.
zašto uopće postoje trenutci u kojima ne postojiš ti?
želim ih izbrisati, prespavati, provesti u nekom bunilu...
a ne poput živog mrtvaca hodati kroz njih i osjećati njihovo sivilo.
težinu i sumornost.
i nije da osjećam tugu i beznađe i sjedim u kutu i plačem nad svojoj sudbinom.
samo...samo preživljavam.
mehaničke radnje.
i uvijek taj neki nemir u meni. neispunjenost.
u glavi sve je prazno.
i ništa više nije važno.
osim kazaljke na satu koja tako prokleto sporo otkucava...
ponekad, kad se ukočim usred koraka čak pomislim da se vrijeme toliko usporilo da je na trenutak stalo.
zašto ne može stati kad ja to trebam?
onda kad mi ti najviše trebaš, samo još tu jednu minutu da te gušim zabijajući ti glavu u onu malu udubinu ispod moga vrata...
tri jutra da me budiš je previše malo. a opet toliko previše puno da bih se ostatak tjedna uopće mogla probuditi.
trudit ću se, zbog tebe.
to je još jedino što mogu.
preživljavati...
do nekih boljih vremena. do beskraja...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***
***
Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club