hr-HR http://julijinbalkon.blog.hr Gledam u ovaj datum na početku teksta i shvaćam da se nikad neću moći naviknuti na prolaznost. Sve prolazi. A osjećaji... Ništa se ne mijenja i ne... http://julijinbalkon.blog.hr/2009/09/1626729124/samo-ste-trebali-zatraziti.html i dala bih sve. trebali ste znati prihvatiti. niste, niste mi dopustili da vas volim. pa onda i neću. pandorina kutija neće više remetiti vaš mir. slobodno udahnite, širom otvorite oči... oluja je prošla. sve je utihnulo. sve moje boje - crvenu, sivu, bijelu i crnu, sve moje melodije - bolne, sablasne, umirujuće...tvoje. sve sam ih čvrsto zatvorila. nikad više neće izaći. tišina, a u tebi galama. i ne, zaista, ni najtiši zvuk nikad se više neće provući kroz pukotine. ni najbljeđe svjetlo neće razgrnuti tamu. neće biti tjeskobe, neće biti boli. ali neće biti ni mene. nikada više. jer nitko ne želi pokušati. nitko nije voljan riskirati. bez crne bijela ne bi vrijedila nikako da shvate. pa hodajte i dalje kao izblijedjele sjene, a i ja ću od sad s vama. jer nemam snage i nema smisla. nasmiješena maska uvijek je tu, ne brini. i dalje ću biti varijabla usred konstanti. a sad daj mi nešto da me uništi, još samo jednom za kraj. savršeno odrađen prizor. /CUT http://julijinbalkon.blog.hr/2009/09/1626729124/samo-ste-trebali-zatraziti.html Sun, 20 Sep 2009 22:37:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1626729124/samo-ste-trebali-zatraziti.html http://julijinbalkon.blog.hr/2009/09/1626675898/trenutak.html Gledam u ovaj datum na početku teksta i shvaćam da se nikad neću moći naviknuti na prolaznost. Sve prolazi. A osjećaji... Ništa se ne mijenja i ne prolazi brzo poput njih. Tri dana za redom opijanja... Vinom, dimom, pjesmama i osjećajima. Poljupcima, požudnim dodirima i pogledima punim čežnje. Dan odmora. pa opet sve iznova. Tijelo ne može, tijelo se buni. Ali mu ne dam, nema odustajanja. Svijet je ljudožder, ja sam mu najfinija hrana. Baš zbog toga se ne dam tako lako. Odjebi svijete, TI nisi moj. Naći ću drugog, uvijek nađem. Naposletku, ti si uvijek znala da sam svirac, da je nebo moja livada. Da me može oduvati najblaži nemirac, da ću u po reči stati... Da se neću osvrtati, nikada. http://julijinbalkon.blog.hr/2009/09/1626675898/trenutak.html Mon, 07 Sep 2009 00:02:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1626675898/trenutak.html http://julijinbalkon.blog.hr/2009/03/1626007724/all-over-again.html pobjegla sam na jedno drugo mjesto. ko me nađe, dobije pusu. barem virtualnu, ako ništa drugo. http://julijinbalkon.blog.hr/2009/03/1626007724/all-over-again.html Wed, 11 Mar 2009 16:04:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1626007724/all-over-again.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/11/1625581336/ako-uspijes-zalediti-trenutak-volim-te.html pregrada u ormaru bila bi previše veliko mjesto za stanovanje, ako tebe ne bi bilo u njoj. praznina je beskrajno velika sada oko mene. ruke se rastežu u nedogled, prsti ispipavaju površine. ali te ne dotiču. zašto uopće postoje trenutci u kojima ne postojiš ti želim ih izbrisati, prespavati, provesti u nekom bunilu... a ne poput živog mrtvaca hodati kroz njih i osjećati njihovo sivilo. težinu i sumornost. i nije da osjećam tugu i beznađe i sjedim u kutu i plačem nad svojoj sudbinom. samo...samo preživljavam. mehaničke radnje. i uvijek taj neki nemir u meni. neispunjenost. u glavi sve je prazno. i ništa više nije važno. osim kazaljke na satu koja tako prokleto sporo otkucava... ponekad, kad se ukočim usred koraka čak pomislim da se vrijeme toliko usporilo da je na trenutak stalo. zašto ne može stati kad ja to trebam onda kad mi ti najviše trebaš, samo još tu jednu minutu da te gušim zabijajući ti glavu u onu malu udubinu ispod moga vrata... tri jutra da me budiš je previše malo. a opet toliko previše puno da bih se ostatak tjedna uopće mogla probuditi. trudit ću se, zbog tebe. to je još jedino što mogu. preživljavati... do nekih boljih vremena. do beskraja... http://julijinbalkon.blog.hr/2008/11/1625581336/ako-uspijes-zalediti-trenutak-volim-te.html Wed, 12 Nov 2008 13:52:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1625581336/ako-uspijes-zalediti-trenutak-volim-te.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/10/1625505974/jedan-od-onih-bez-naslova.html mrzim kartonske kutije. od njih me prolaze trnci. posljednjih dana sam previše toga zapakirala u njih. i još jedan šareni paketić je gotov. evo baš, malo prije. i ovo je svijet u kojem je in nositi nasmiješene maske. bolesne, izblijedjele, napadne. ali opet tako neprimjetne u mnoštvu istih. moja se počela oblikovati polako. kalup se popunjava... borim se, uništila sam nokte skidajući slojeve. ja imam svoj redni broj. ja imam svoju bezličnu masku. ja imam svoj ujednačeni govor. ja imam svoj tupi pogled i ovo tijelo koje hini pokrete. ja imam stazu po kojoj hodam. na njom nema križanja ni sporednih puteva. nema vlastitih izbora. danas je maska iznenada počela pucati. osjetivsi to, u posljednji tren zaustavih suzu. labavo se tresla na rubu moga oka, ali nije pala. zažmirila sam. nestala je. pukotine su nestale. maska se vratila u prvotno stanje. iako... iz dana u dan raste. prati konture moga vrata i polagano guši. *** znam što znači pokušavati zadržati nekoliko kapljica vode u rukama. bojiš se svakog i najmanjeg pokreta. tvog prirodnog pokreta. i opet glumiš. glumiš da je zadržiš. jer sad se bojiš te kapljice. toliko je dragocjena da se bojiš njenih moći. postaješ druga osoba samo da ostane s tobom. tu zauvijek. ali shvaćam da je borba uzaludna. da to nisam ja. ako original mene nije dovoljno dobar, photoshop verzija je neće zadovoljiti. i osjećam se tako bespomoćno. jer se ništa više ne može poduzeti. u međuvremenu pala je kiša i donjela neke druge kapi. prozirne, lijepe, blistave... jedna se zadržavala na mom ramenu. svila gnijezdo i ne ide. ne napušta. ne odlazi. i ponekad se pitam je li to bila cijena. ništa u životu nije besplatno. *** i onda dođe moja najljepša misao. moj najčarobniji pogled i moja najmekša riječ. on. i ne da mi da budem tužna. i voli me do osmijeha. jer kraj je uvijek sretan baš zato što ga nema. možda ne mogu pojmiti, ali vjerujem ti. jer ti ćeš pobjeći samnom. leći na betonsko igralište i promatrati zvijezde. trčati po kiši i mokru me pritisnuti na svoja prsa. jer si ti onaj koji će mi pokriti oči da ne vidim kako smo visoko poletjeli. (a ja se bojim visina) .u trenu svi šute i cijeli svijet nestaje...svijetli kao Champs-lyses. http://julijinbalkon.blog.hr/2008/10/1625505974/jedan-od-onih-bez-naslova.html Sun, 26 Oct 2008 21:49:00 +0100 http://www.blog.hr/komentari/post/1625505974/jedan-od-onih-bez-naslova.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/07/1625183441/it-wears-her-out.html pritisak. udahnuti zrak nije moguće. udah nije dovoljan. nepotpun je. točka je na krivom mjestu. buđenje u krivo vrijeme. podstava suknje s vanjske strane. koraci krivi. strah je pogrešan. snovi nejasni. vrtoglavica ne polučuje željeni rezultat. udarati po krivim riječima je besmisleno. zaključak nedostaje. radnja fali. oblaci su suvišni. ubod je smiješan. bol je na krivom mjestu. samo osjećaj nikad ne vara. duše su stvarne ali u krivim tijelima. vraćam zrak gdje sam ga i pronašla. u krivoj prostoriji. dim izlazi sa zakašnjenjem. otpad izbacujem. dva prsta u grlu i bit ću u redu. nitko ne shvaća zašto sreću ne tražim gdje bih trebala. gdje oni misle da je ispravno. djeca. podigla šatore. komadić livade i dvije voćke ograđene drvenom ogradom. smijeh, plač, vika. neshvaćanje. izgubljeni pogledi. ništa im više nije potrebno. prerano je da požele shvatiti. a bit će prekasno kad shvate. lik je izmišljen. radnja nije razrađena. fikcija. izmješane tamne slike pune neobjašnjivih sjenki. ljepota netko je mislio da je pronašao ljepotu. kao, smisao će doći sam po sebi. i nema svrhe. niz se nastavlja. poanta je nepoželjna. glavni motiv suvišan. riječ je ono u čemu pronalazim spas. riječ je tako nevažna. djela se broje. djela imam. ali ne trebam. njegove riječi postaju izlizane. ali ne gube na težini. pitam se kad ću puknuti. ljeto nije ono što sam tražila. jednostavno nije vrijeme za ljeto. a opet je tu. nitko me nije pitao. uzimam što mogu. ne žalim jer se ne osvrćem. jer ne želim razmišljati. koliko još. koliko. dan.dva.mjesec.godina. zauvijek. ako tražim izgubit ću. ako ne poželim, zauvijek je moje. ne vjerujem u sudbinu a opet upravlja mnome. ostajem nedorečena. people think it's kinda cool. [If I could be who you wanted...if i could be who you wanted... All the time.] http://julijinbalkon.blog.hr/2008/07/1625183441/it-wears-her-out.html Sun, 27 Jul 2008 18:06:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1625183441/it-wears-her-out.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/06/1625033215/dreams-amelia-dreams-and-false-alarms.html Već dva tjedna pokušavam ne pisati. Pisanjem izbacujem sve ono što više nemam snage zadržati u sebi. Ono što sad čuvam u sebi nikada ne želim izgubiti, baš niti jednu malu mrvicu. Ali osjećam da sam na neki čudan način dužna tom osjećaju zabilježiti ga, imati bar jednu uspomenu na njega. Jer sve blijedi, nestaje. Naravno, ne postoji toliko vjerna usporedba niti toliko sjajna metafora... Postoji samo obična riječ koja može prizvati mnogo više. Još je jedan razlog koji me tjera da upravo sada pišem. Razlog koji me tjera da zagrebem duboko ispod kože kako bih pronašla podsjetnik na onu noć, nit mirisa tvoje kože ili savršeno meko vlakno u kojem su zapisani tonovi tvog glasa. U sebi tražim riječi kojima me tjeraš da se budim u najljepšoj zori, svaki put iznova, svakom izgovorenom mišlju, svakog trenutka. Tražim taj razlog jer se bojim. Plašim se sata koji je prošao bez ikakve naznake da još uvijek dišeš. Zvala bih te ali se bojim probuditi te ako spavaš... Drhtaji mi potresaju tijelo poput malih potresa koji ne pokazuju znakove smirivanja. A u svakom hipocentru ležiš ti. I oni su jedino što me sprječava da zaspim. Prepuna iščekivanja. Prepuna bolne potrebe da se smirim. Jer snovi su jedino mjesto koje mi može pružiti utjehu. Oni su mjesto na kojem me čekaš raširenih ruku i pogleda koji bi mogao natjerati i najveceg nevjernika da vjeruje. Vjeruje u jedno - da će sve biti dobro, unatoč, usprkos i u inat svemu. Da nam nitko ništa ne može. Pa čak ni potpuni kraj, pa čak ni tama, ni smrt...ni vječnost. Jer to je ono što sam ja sada, najveći nevjernik. I nadam se da shvaćaš, jer se sada smijem. Smijem se jer si tu neiscrpnu zabrinutost prenio na mene. I koliko god ja nalikovala na žutu zraku sunca koja ti osvjetljava i najcrnju tamu, ja bih bez tebe bila ništa. Samo još jedna krijesnica što s vremena na vrijeme blijedo plane... Shvati da je nema tko spasiti i da je pokazivanje straha slabost, pa se pokoleba i ugasne. Shvati da nema nikoga tko bi je ugrijao toplinom svoga tijela, ni zaštitio od onih koji prijete. Takvih je mnogo, a ona nije mogla birati pa je stvorena takva, krhka, u vječnoj potrazi za onim koji će joj obećati svijet. Slobodu. Sad kad sam jednom počela, teško je prestati. Ali natjerat ću prste da prestanu stezati olovku i još ću jednom prinjeti zaslon napetim očima. Možda me ipak nisi napustio. Ne, sigurna sam da nisi. Poklonila sam ti vjeru. Ne obećala, poklonila. Jer obećanja sam kršila, a vjera u tebe nije nešto što se može skršiti jednim oduženim satom, minutom, otkucajem srca... Vjerujem. Pružam ruke i osjećam te na jagodici prsta. Toliko lagano da je nestvarno, ali znam da je tu. Polažem glavu u onu savršenu udubinu u tvom ramenu, stvorenu baš za mene... I sigurna sam. Od sebe, od svijeta. Zauvijek. http://julijinbalkon.blog.hr/2008/06/1625033215/dreams-amelia-dreams-and-false-alarms.html Mon, 23 Jun 2008 23:45:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1625033215/dreams-amelia-dreams-and-false-alarms.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/06/1624970606/do-it-again.html Uzela sam crvenu olovku. Poželjela crtež. Shvatila. - Krenula pisati. Udovoljavam svojim željama. Idealiziram, racionaliziram, izbjegavam blog jer sam lijena. Nakon godine dana pauze, ponovno otvaram prozor za savršen dan, ljeto ga donosi. Ono zna da je moje i ja znam da sam njegovo. Smijem Vam se. Činim namjerne pogreške. Bezbrižnost. I onda me usred glupave, znojave, beskonačne vožnje u ZET-ovom busu uhvati osjećaj beznađa. Shvatim da ću za 2 puta ovoliko koliko sam do sada preživjela, vjerojatno biti mrtva. Ali pobogu, ne čini mi se da ih je toliko iza mene. Oblije me još jedna dodatna porcija znoja. Ovaj put hladnog. No i hladne kapljice se s vremenom ugriju, pregriju, ispare. Baš kao i mi. Ono što je po svom postanku ledeno može biti sasvim prekrasno takvo kakvo jest. Ali ono što je nekoć bilo vruće samo je blijeda preslika nekadašnje ljepote jednom kad se ohladi. Vozač naglo zakoči, ja se zalijepim za neku poveću gospođu čiji mirisi nisu baš najdivniji, a to što mi je nos zapiknut u jedan od mnogih mekih dijelova njenog tijela nije baš puno pomoglo. Ali prizove čovjeka svijesti. Bar sam sa sigurnošću znala jednu stvar koji ne želim napraviti više nikad u životu. I tako misli odlutaše u neke toplije krajeve... Pa se sjetim da on sada skida majicu samo za mene. I pojedem još jedan previše slani keksić, upravo sada, u pola dva u jutro. Nakon još jedne progutane priče miriš se s činjenicom da je to najbliže što ćeš ikada prići tom svijetu - pohraniti ga u sebe. Pa ipak, ušetaš u vlastitu sobu i primjetiš da je hladnija nego obično. Možda ipak nije sve tako bezazleno kako se čini. Hodam hodnikom i pjevušim - kad će taj peeetak...lalalalala... A u petak će pasti kiša i ja sam zaljubljena više no ikad do sad. Ali šššš.... Sad treba igrati pametno. Karma, hmm, zajebana stvar. Ravnoteža, Kako za koga. Jedan je trebao pasti da drugi ustane. Ja sam bila ta koja je poletjela ovog puta. I sad čujem njene korake, vidim je u sjeni stare trešnje, osjećam je...uvijek tu negdje...moj zvončić na vratima. Karma said it's payback time. Where did you learn to shoot like that Louise From TV. Thelma & Louise Prozor se zatvara. Prizor završen. Jučer sam brisala prašinu. Pitanja se svjetlucaju na ulaštenim površinama... http://julijinbalkon.blog.hr/2008/06/1624970606/do-it-again.html Wed, 11 Jun 2008 09:13:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1624970606/do-it-again.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/05/1624824111/po-meni-se-nista-nece-zvati.html .... .... .... sjediš za stolom okrenut leđima svemu što bi se moglo započeti. razmišljaš o godinama što dolaze. prvo misliš o događajima koji bi se trebali odigrati i o onima koje želiš da se dogode. ona počinješ razmišljati o vremenu, o vremenu koje prolazi i zapitaš se koliko će ga još proći. pitaš se koliko ćeš se još puta sjedeći u sasvim ubičnoj jednokrevetnoj sobi obasjan svjetlošću obične bijele žarulje zapitati isto. i tada se zapetljaš u mislima između razmišljanja o budućnosti i razmišljanjima u kojima ćeš se nekada u budućnosti sa sjetom prisjećati događaja iz prošlosti. s onim poznatim osjećajem kiselosti tamo negdje u grlu gdje zadnji puta osjetite upravo progutani zalogaj, po jagodici palca prevlačim stranice knjige. ne volim zbrajanje i oduzimanje na kraju autobiografskih romana. bojim ih se u stvari. sve se svede uvijek na isto. vrijeme koje je pobjeglo, ustajale uspomene, ljude koji su otišli, ljude koji su ostali i ljude koji više nisu što su bili. isti osjećaj beznađa i strah od budućnosti o kojoj nikad u stvari nisi razmišljao, jer svi se snovi zaustavljaju na onim godinama poslije kojih misliš da ti neće trebati. zar itko sanja o divnim unucima koji će se brinuti o njemu kad ostari znam da će na posljednjoj stranici ponosno stajati patetična misao koja će te natjerati da još neko vrijeme razmišljaš o svemu što nitko ne bi smio znati. i kao i svaka osoba koja za sebe tvrdi da je realna sa naglaskom na skepticizmu počinjem se utapati u patetičnim mislima koje iz mene ili izvuku nešto produktivno ili me jednostavno zarobe još dublje u melankoliju. i naravno kao baš takva osoba koja je oduvijek tvrdila da nema želje ni planove, mape ni pregledne nacrte koji kazuju kako u samo tri koraka doći do željenog cilja, shvatim da imam snove. shvatim da svaki puta kad kao i sada, ostanem bez knjige koju bih mogla nastaviti čitati, bez struje ili jednostavno internetske veze ili samo nečeg gledljivog na televiziji, otplovim u neke mirne i spokojne vode uz ljude koje volim i crveni zalazak sunca. zamišljam sumrak na osamljenoj plaži uz krijes, gitaru i laganu pjesmu. zamišljam besciljne razgovore i smijeh. zamišljam se za velikim volanom old-timera s dušom, s beskonačno ravnom, pustom cestom ispred sebe i nekom country pjesmom u pozadini koja razbija tišinu. zamišljam se naslonjenu na ogradu palube nekog velikog putničkog broda dok mi vjetar pun oceanske soli prolazi kosom i jedan bijeli oblak kvari savršeno plavetnilo neba. i što vam više mogu reći o plavetnilu, znate i sami što znači savršeno. znate da su snovi samo snovi, ali možda još sa sigurnošću ne znate da su snovi život. jer, i u nekom idealnom, savršeno lijepom i nezaboravnom trenutku kao što je promatranje jedinstvenog zalaska sunca dok ležite u naručju nekog posebnog, razmišljat ćete o nekom još savršenijem trenutku. jer snovi su ono što nas tjera naprijed. čak i ako nikad ne budem sjedila za upravljačem old-timera ili stajala na palubi velikog putničkog broda, ostat će mi osjećaj spokoja koji će mi ispunjavati prazne trenutke jer će me moje misli odvesti u neke mnogo ugodnije krajeve... i na kraju, pitaš se tko sam ja da ti pričam o snovima ... -nitko prijatelju, samo koraci u noći... inspiracija: knjiga: tribuson - povijest pornografije pjesma: bijelo dugme - pristao sam biću sve što hoće http://julijinbalkon.blog.hr/2008/05/1624824111/po-meni-se-nista-nece-zvati.html Wed, 14 May 2008 00:04:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1624824111/po-meni-se-nista-nece-zvati.html http://julijinbalkon.blog.hr/2008/05/1624807113/brilliant-disguise.html previše su slabe rešetke kojima me držiš uz sebe. predobro znam pronaći slabu točku. imam izoštren vid za sve tvoje mane. nema maski. osim za mene. sjedim mirno i čekam. jer znam da se ne moram truditi pobjeći. sam ćeš mi otvoriti vrata. zar ne shvaćaš, što me čvršće držiš to ja više želim pobjeći. što mi više opraštaš ja više griješim. što me više zoveš svojom to ja više želim biti tuđa. zašto je toliko teško shvatiti izudaraj me riječima. natjeraj me da ti padnem pod noge i molim za oprost. uguši tu zvijer koja leži u meni. koja se probudi svaki put kad me život mazi. zvijer koja otjera od sebe svakog koji joj se približi. ako me stave u preuske lance umirem. ako ih olabave gorim. ako ih nema, želim ih. na koga da vrištim mjeseca nema a oko mene ljudi od krvi i mesa. Zašto se ne zoveš onako kako bih te ja zvala da posjedujem glas koji te može dozvati čekam stranca koji će me bez riječi odvesti nekim novim putevima. koji će me voljeti najviše na svijetu i nikad mi ne priznati. i ostaviti me u trenutku kad potekne mojim venama. onoga čiji ću odraz cijeloga života gledati u tuđim očima. jer shvatila sam. nisam u stanju dijeliti sebe. ne sada. ne ikada. http://julijinbalkon.blog.hr/2008/05/1624807113/brilliant-disguise.html Sat, 10 May 2008 00:34:00 +0200 http://www.blog.hr/komentari/post/1624807113/brilliant-disguise.html