mjesto zločina:
njegova soba.
samo jedna od toliko njih
u ovoj zgradi.
u ovom sivom gradu...
optuženi:
ona i on.
sagriješili su.
krivi jer su ju uspjeli obojiti
u neke svoje boje...
kako optuženu prepoznati na ulici:
visoka koliko i svi ljudi koji su daleko od raja,
crveni nokti, koje nećete uočiti jer uvijek navlači rukave preko njih.
oči iscrtane crnom olovkom, trepavice sljepljene od maskare,
razmrljana olovka oko usana(vjerojatno posljedice zločina),
vidljivi prijelazi od pudera - jednostavno nije imala vremena.
blatnjave kožne čizme - bježala je.
traperice ovlaš ugurane u njih, i jakna do pola zakopčana.
kako optuženog prepoznati na ulici:
nikako,
on je jedna velika nepoznanica.
nije nam jasno u kakvoj je vezi s optuženom.
[nije ni njoj]
motiv:
pretpostavlja se da im je trebalo utočište.
sivilo ih je gušilo.
željeli su se sakriti od ljudi koji su mislili da to što rade nije u redu.
gdje ih prvo potražiti:
nigdje.
od bježanja su izblijedili.
stopili se sa sivilom, kao kameleoni.
lak se ogulio, oči izgubile sjaj, usne postale beznačajne.
jer je njihovo značenje također izblijedilo bježajući.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***


***

Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club