četiri sata poslije podne.
jedna mala sobica.
platno navučeno preko starih prozora.
kiša ne prestaje padati.
a mi sklupčani na kauču,
grijemo noge na električnoj grijalici.
treba li mi išta više?
mrtva tišina.
danas, jutros.
prvi puta nakon dugo vremena
nisam dopustila da me probudi zvuk budilice.
kako lijepa promjena.
uživam u zvukovima.
mrtva tišina.
nevjerojatno je kako riječi odzvanjaju sobom,.
slova ostaju zabilježena na ekranu
a zvuk koji prati njihov nastanak...nestaje.
prolazi.
on me uči.
sve je prolazno.
bojali smo se.
i on i ja.
ja se još uvijek bojim.
on se umirio.
majčine riječi su ga smirile.
*možda tu u stvari nema ništa komplicirano.
jednostavno nestaneš.postaneš travica u vrtu*
život imamo da bi uživali.
ne možemo znati za sigurno,
ali, vjerojatno nam je ovo jedina prilika.
i zašto onda trošiti vrijeme na ograničavanje sebe samog.
na poštivanje glupih pravila i granica.
ne.
jedina granica je tuđe pravo na slobodu.
dozvoljeno je sve što ne šteti drugome.
to su jedini pravi zakoni koje treba poštivati.
a mi.
mi smo to naučili.
i odlučili tako živjeti.
uzdasi opet ispunjavaju sobu.
a tarantula čudno poskakuje u svom kavezu...
mi ispunjavamo taj sivi dan.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***
***
Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club