mislim si, zašto uopće ovo pišem??
vjerojatno je ovo jedna od najmanje poželjnih tema.
i nije baš ''my style''
ali, moram se naučiti snositi posljedice.
možda malo previše prljavog rublja ima u cijeloj priči da vam iznosim originalni primjer, točnije onaj koji me muči. pa ću napisati najbanalniji.
evo, ja sam jedna od onih koje pišu kad im ''dođe da pišu''.
ne prisiljavam se na ništa, i ako nemam o čemu pisati,
ili mi je inspiracija na nuli - onda nećete imati ništa novo za vidjeti.
naravno, to moje nepisanje povlači sa sobom neke posljedice.
puno komentara. i ne znam zašto, vjerojatno bi mi trebalo biti drago zbog njih(što i je), ali oni su mi kao neki glasić u glavi koji viče: ,,daj, jebote, post ti se usmrdio!!''...
i onda ja barem x(stvarno puno) puta u danu uđem u blog editor s namjerom da napišem nešto, iako znam da to nešto vjerojatno neće na ništa ličiti. i naravno moja savijest me natjera čak i da počnem...i ja pišem...i pišem...iiii pišem...i pukne mi film jer vidim da to nikuda ne vodi. pa kliknem ono u krajnjem dijelu gornjeg desnog kuta. da. odustanem.
što donosi JOŠ novih posljedica. - od isfrustriranosti što nisam u stanju ništa napisati krenem raditi nešto drugo...sad sam prtljala po boxevima jer ih treba malo osvježiti. dođem do pola...i odustanem. jer shvatim da se previše mučim a ne ide mi. a sve to jer uopće nemam volje a znam da moram raditi nešto... količina nakupljenih komentara me još više frustrira jer ja obožavam čitati tuđe postove, ali baš doslovno čitati, ne preletiti pogledom (ono, tek tolko da shvatim u čemu je bit pa da mogu komentirat)... i onda si mislim da stvarno, da i hoću, ne mogu pročitati 50-ak postova u danu ...glava bi mi pukla od tolike količina novih saznanja, emocija i dojmova općenito...
i tako. sve se to lijepo vrti u krug, i tko je na kraju kriv??
JA. samo ja. jer sam u startu donjela krivu odluku.
obično je kod takvih pogrešaka stvar u tome što onaj koji griješi nikad niti ne shvati gdje je pogriješio, pa ne može popraviti stvar.
ja se bar trudim.
ali ovo je samo, kao što rekoh, banalan primjer.
(trenutno mozgam o tome kakav ja to psihijatrijski slučaj moram bit da me takve stvari živciraju...omg...) OMG!!
trenutno moj fucked up life ima i puno gorih krivih skretanja.
znate ono...
život ide jednom finom ravnom cestom. (ono, nešto tipa Texas-cesta)
uvijek jedno te isto.
i odjednom, odlučiš skrenuti.
izabrati neki drugačiji put.
potpuno neistraženi.
i bojiš se.
jer nemaš ni najmanju ideju kako bi to moglo izgledati.
a kud završiti...
i nakon nekog vremena čini ti se da ti ide.
opustiš se.
sve se promijenilo i kao da ideš polako ali sigurno prema naprijed.
prema nečem boljem, kvalitetnijem.
i onda...skužiš da je to bila slijepa ulica.
krivo skretanje.kriva odluka.
i prisiljen si vratitu se dva koraka unatrag.
i više nisi ni na startu.
sad više nisi ni blizu.
sad si dalje i od toga.
jer si napravio greške koje treba popraviti.
a često su jako nepopravljive.
i SVE bi dao da se možeš vratiti na to kobno skretanje...
ali nema!
nema natrag. to je to.
sve je upropašteno iz znatiželje...
ili neke čudne pozitivne energije koju osjetiš u tom trenutku.
i da, dušo, upravo to.
opet ta odvratna rečenica.
e, pa sad snosi posljedice!
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
May I never be complete.
May I never be content.
May I never be perfect.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna.
Đorđe Balašević
***
***
Plave linije flomastera koje ocrtavaju blijedoplave linije njezinih vena. Toplina njegove ruke koja drži njezinu i minijaturni brežuljci ucrtani na njezinoj koži koji obilježavaju buduće obrise njezina života.
Djevojke tamnih očiju
***
Ja: X X
Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.
Fight Club